Vojnoindustrijski kompleks jeste taj koji diktira mnoge političke događaje u svijetu, ali najnovije podatke o prodaji oružja ne treba, nužno, vezivati za trenutna žarišta. Jer prodaja oružja je najisplativiji biznis, gdje se pare najbrže okreću i stvaraju najveći profiti.
Vijest da su, poslije petogodišnje pauze, prošle godine ponovo porasli prihodi od prodaje oružja i vojne opreme, ovih dana je obišla većinu medija. Prema podacima Stokholmskog međunarodnog instituta za mirovna istraživanja, stotinu vodećih proizvođača oružja ostvarilo je ukupno 375 milijardi dolara prihoda, što je 1,9 odsto više nego u prethodnoj godini, od čega su 217 milijardi dolara ostvarile američke kompanije. Inače, udio SAD i zapadne Evrope u globalnoj prodaji oružja u 2016. godini iznosio je više od 82 odsto.
Među zapadnoevropskim državama, Britanci i Njemci bilježe rast, a Francuzi i Italijani pad. Udio ruskih kompanija u globalnim prihodima iznosio je 7,1 odsto. Zanimljivo je, pogotovo u svjetlu krize na Korejskom poluostrvu, da su prihodi južnokorejskih kompanija porasli čak za 20 odsto.
Na šta ukazuju najnoviji podaci Stokholmskog instituta u situaciji kada se, moglo bi se reći, zatvara sirijsko ratno poglavlje, a potpaljuje staro-novo žarište na Bliskom istoku, odlukom američkog predsjednika Donalda Trampa da Jerusalim prizna za prestonicu Izraela?
Sagovornik Sputnjika, spoljnopolitički komentator „Politike” Miroslav Lazanski ističe da vojnoindustrijski kompleks jeste taj koji diktira mnoge političke događaje u svijetu, ali da najnovije podatke o prodaji oružja ne bi, nužno, vezivao za pojedina žarišta.
„Prodaja oružja je najisplativiji biznis, posao u kojem se pare najbrže okreću i gdje se stvaraju najveći profiti. To je nešto čega nijedna država ne želi da se odrekne i zakonomjernost u toj prodaji oružja diktira taj trend rasta od dva odsto godišnje”, kaže Lazanski.
Slikovito navodi da, kao i konzerva hrane, i oružje ima rok trajanja i zato mora da se obnavlja, jer protokom vremena nužno dolazi do zastarijevanja određenih borbenih sistema.
Svi se bave time, bez obzira na to koliko smatrali da to nije humano. Nema države koja ne pospješuje prodaju svojih vojnih proizvoda, jer to je, ponavlja sagovornik Sputnjika, najbrže okrenuta para.
Lazanski ne spori da sukobi koji se odvijaju u svijetu, a svijet praktično nikada nije prestao da bude poprište, barem nekoliko simultanih ratnih sukoba, pospješuju prodaju oružja i zanavljanje novog.
Svaka država i svaka armija nastoji da se prvo riješi starih zaliha municije. Što bi tu municiju uništavali, vadili punjenja, zanavljali novim, ako mogu da je upotrijebe u nekom ratnom sukobu, ističe Lazanski. Prvo se, kako objašnjava, lišavate i rješavate starih zaliha, a kada se one potroše na red dođu i nova moderna sredstva. Naravno, sve zavisi od prirode sukoba i od toga ko vam je protivnik.
„Nijedna zemlja ne želi da bude na repu takvih događaja. Ako vidite da vam se susjedna država naoružava, nabavlja nove borbene sisteme, morate i vi, ako ne želite da budete objekat političko-diplomatskog iživljavanja i objekt koji će trpjeti razne vrste političkih uticaja. Onda i vi morate da slijedite taj trend ako ste ozbiljna država. Zatim se ta spirala samo nastavlja”, objašnjava spoljnopolitički komentator „Politike”.
Ali i naoružavanje, odnosno nabavka savremenih borbenih sistema, koliko pomaže da zemlja napravi otklon od mogućih političkih pritisaka, toliko može i da znači da se sa njihovim uvozom uvozi i politički uticaj. Lazanski napominje da neke zemlje, kad prodaju borbene sisteme, to upravo uslovljavaju političkim uticajem.
„Preko prodaje oružja sigurno da se ostvaruju određeni politički uticaji na zemlju koja to kupi. Kupovina, recimo, modernih borbenih aviona, nije samo tehničko-tehnološki potez, nego politička odluka, s obzirom na kasniju zavisnost od isporuke rezervnih djelova, remonta i ostalog”, dodaje Lazanski.
Činjenica je da je Amerika najveći prodavac oružja na svijetu, ali prije svega njeno ponašanje svjetskog policajca doprinijelo je da pojedine zemlje koje nemaju atomsku bombu idu na stvaranje svog nuklearnog potencijala, da ne bi završile kao Libija i Irak, konstatovao je Lazanski.